Forum o djeci i roditeljima
 
Početna stranicaCalendarFAQPretraľnikRegistracijaLogin
Share | 
 

 "POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
ninana
Moderator
Moderator


Female
Broj postova: 10262
Age: 29
Lokacija: Tuzla
Registration date: 04.06.2009

PostajNaslov: "POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"   sri oľu 10, 2010 12:35 pm

ŠTO SU TEŠKOĆE U RAZVOJU?

Djeca s posebnim potrebama imaju različite biološke poteškoće koje ometaju njihovu sposobnost funkcioniranja u vanjskom svijetu. Iako postoji mnogo načina opisivanja tih bioloških poteškoća, u svrhu razmatranja njihova utjecaja na razvoj korisno ih je podijeliti u tri skupine.

1. Teškoće u senzoričkoj reaktivnosti

Dijete može biti nedovoljno ili prekomjerno osjetljivo naodređene vanjske osjetilne podražaje koje dolaze kroz osjetila vida, sluha, dodira, njuha, okusa i svjesnosti tijela. Prekomjerna ili nedovoljna osjetljivost na određene vrste podražaja može biti stabilna ili se mijenjati iz dana u dan.

2. Teškoće u obradi informacija iz vanjskog svijeta

Dijete može imati teškoće u osmišljavanju senzoričkih podataka koje prima. Primjer takvog problema su teškoće u obradi auditivne verbalne informacije: dijete dobro čuje govor, ali ima teškoće u razumijevanju govora (njegov mozak prima dobro auditivne signale izvana, ali ne može ispravno posložiti te signale u smislene riječi i rečenice). Dijete može imati teškoća u obradi podataka iz različitih osjetila.

3. Teškoće na razini motoričkog odgovora

Dijete može imati problema s voljnim kretanjem svojega tijela. To su jasno prepoznatljive teškoće u održavanju, pokretanju i kontroliranju velikih mišića tijela, manje uočljive teškoće u finoj motorici (pokreti prstiju ruku) i još manje uočljive teškoće na razini planiranja i nizanja slijeda pokreta.

Svaka vrsta teškoća otežava djetetove odnose i komuniciranje s roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima te na taj način ometa djetetovu sposobnost razvoja, učenja i skladnog komuniciranja. Zato, da bismo pomogli djetetu da napreduje, moramo razumijeti kako ono funkcionira u svakom od spomenutih područja. Jednom kada smo odredili njegove specifične teškoće, možemo započeti stvaranje terapijskog programa koji će ih ublažiti. A još je važnije da možemo pomoći roditeljima i učiteljima da nauče kako zaobilaziti teškoće i tako omogućiti djetetu da uči, komunicira i raste na najbolji mogući način.



Rehabilitacija novog doba - razvojni individualno-diferencijalni model

(prema Stanley I. Greenspanu, "Dijete s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", Ostvarenje, 2003.)

Sve do kraja XX. stoljeća djeci s teškoćama u razvoju, učenju i govorno-jezičnom komuniciranju pristupali smo na razini sindroma. Razvili smo i standardizirali precizne dijagnostičke instrumente za identificiranje određenih sindroma posebnih potreba: specifične jezične teškoće, nerazvijeni govor, zaostajanje u mentalnom razvoju, deficit pažnje, hiperaktivnost, autizam, specifične teškoće u učenju (čitanje, pisanje, matematika) itd. Svrstavali smo djecu u određene sindromske skupine, a svakom je sindromu odgovarao određeni terapijski postupak. U velikom broju slučajeva terapijski rad je bio strogo edukativan (kabinetski sjedeći rad s olovkom i papirom: grafo-motoričke vježbe, prepoznavanje boja i oblika, stvaranje kognitivnih nizova, usvajanje početnog čitanja, pisanja i računanja te vježbe slušanja i izgovaranja). Tako, rad s djetetom se odvijao prema dobro usvojenim "receptima" i rukovodio se društvenim zahtjevima (priprema za školu i zatim usvajanje školskog programa), a ne djetetovim individualnim potrebama. Slike poznatih i tzv. "čistih" sindroma upravljali su stručnim prognozama, terapijskim postupcima a i roditeljskim očekivanjima. U temelju tih pretpostavki leži vjerovanje da su djeca koja spadaju u svaki sindrom, zapravo vrlo slična - ona imaju mnogo više sličnosti nego razlika. Međutim, tijekom nedavnih godina, proučavajući razvoj beba i vrlo male djece, stručnjaci su skrenuli svoju pažnju sa starije djece koja godinama žive sa sindromima, na djecu do treće godine starosti koja tek počinju pokazivati teškoće. To je dovelo do formiranja drugačije slike prirode tih teškoća. Otkrili smo da se djeca koju su uobičajeno okupljali u iste kategorije, zapravo prilično razlikuju jedno od drugoga. U nekim su slučajevima te razlike veće od sličnosti. Otkrili smo da svako dijete ima jedinstveni živčani sustav i jedinstveni um u razvoju. Svako je dijete jedinstveno u svojoj vrsti. Zbog tog razloga pojavio se novi način promatranja i tretiranja djece s posebnim potrebama. Taj pristup se oslanja na sposobnost roditelja i stručnjaka da rade s osobinama živčanog sustava svakog djeteta, da stvore terapijski pristup koji se temelji na djetetovoj jedinstvenosti, umjesto da slijedi standardni program namijenjeni svoj djeci s istom dijagnozom. U tu svrhu roditelji i stručnjaci trebaju razumijeti djetetovu jedinstvenu strukturu. Ta struktura ne uključuje samo djetetovu biologiju, već i njegov odnos prema okolini i prema ljudima koji ga okružuju. Razumijevanje te strukture omogućuje izradu terapije koja je prilagođena djetetovim individualnim potrebama i koja mu pomaže da se penje po stubama razvoja, a da pri tome ne izostavi nijednu stepenicu.

Knjiga "Dijete s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", S. Greenspan i S. Wieder



FLOOR TIME - obuhvatni terapijski pristup djeci s teškoćama u razvoju

(više uStanley I. Greenspan, "Dijete s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", Ostvarenje, 2003., 2004.)

Što je Floor Time? Floor Time je središte gore opisanog razvojnog, individualno-diferencijalnog modela. Floor Time pristup podrazumijeva susretanje djeteta na njegovoj trenutnoj razvojnoj razini i nadograđivanje njegovih sposobnosti i vještina u svrhu poticanja razvoja. Pristup predlaže slijeđenje djetetova vodstva: uključivanje u njegove interese i želje u interakcijama i igri u svrhu zaokupljanja njegove motivacije i pomaganja mu da se penje po razvojnoj ljestvici. Također, uključuje prilagođivanje tih interakcija djetetovim individualnim razlikama u senzoričkoj reaktivnosti, obradi informacija i motoričkom planiranju. Važan dio ovog programa je uključivanje u razvojno primjerene interakcije u svakoj prilici. To je "Floor Time" koji doslovno znači sjesti s djetetom na pod i igrati se s njime. ("Foor Time" - od engl. "vrijeme na podu".)

Slijedeći djetetove interese, uključujući se u to što ono radi i vabeći ga toplim, ali ustrajnim pokušajima, koji mu privlače pažnju, možete ga voditi uvis po razvojnoj ljestvici. Putem zaigranih, zaokupljujućih interakcija možete mu pomoći da nauči obraćati pažnju, uključivati se u dijalog i poduzimati inicijativu, čak i prije nego što će biti sposobno za smislenu verbalnu konverzaciju.

Ulaženjem u djetetov svijet pomažete mu ovladati smislenim, spontanim, fleksibilnim i toplim načinom ophođenja. To se ne događa preko noći, nego zahtijeva ustrajan rad s djetetom tijekom više sati na dan, tijekom duljeg vremenskog razdoblja njegova odrastanja. Podrazumijeva sudjelovanje u djetetovom svijetu čak i ako su njegove aktivnosti ograničene; reagiranje na svaku njegovu gestu, u svrhu izazivanja odgovora - početak dvosmjerne komunikacije s djetetom.

Zašto je Floor Time prijeko potreban? Prije desetak godina predviđalo se da će 1 od 10.000 djece imati pervazivni razvojni poremećaj ili poremećaj autističnog spektra. Danas se broj povećao na 1 od 500. Većina te djece ima kompleksne poremećaje i obilježena je dijagnozama koje daju premalo nade. Posljednih godina, vodeći klinički stručnjaci i istraživači koji u raznim disciplinama rade s djecom s posebnim potrebama, ostvarili su veliki napredak u stvaranju metoda i strategija koje djeci pružaju nove mogućnosti za rast i razvoj, a koje se u proteklim desetljećima smatrale nemogućim. Nadograđujući revolucionarni rad dr. Stanleya Greenspana i Serene Wieder, stvorili su model inovativne terapije koji daje daleko više nade od prethodnih modela. Dr. Greenspan, poznat po svome radu kao utemeljitelj i bivši predsjednik centra Zero to Three: Nacionalnog centra za dojenčad, djecu i obitelj, dr. Wieder i njihove kolege su pomogli tisućama djece s pervazivnim razvojnim poremećajem, autizmom i drugim sindromima posebnih potreba da razviju sposobnosti za koje su se nekada smatrali nesposobnima.

Zašto je Floor Time poseban? Floor Time se razlikuje od drugih ranih intervencija koje se ne obraćaju temeljnim problemima ili punom rasponu vještina kojima djeca trebaju ovladati. Ključ Floor Timea je pristup koji se usredotočuje na jedinstvenim značajkama svakoga djeteta, uključujući to kako obrađuje informaciju, njegovu razvojnu razinu i njegove dinamičke odnose s roditeljima. Floor Time se pokazao uspješnim u slučaju baš svakoga djeteta. Iako sva djeca imaju različite potencijale, svako se dijete može penjati po vlastitoj razvojnoj ljestvici.

Floor Time pristup se temelji na sljedećim postavkama:

* Odnosi i emocije su srž učenja
* Svako je dijete drugačije i zato ga treba drugačije tretirati i poticati
* Svako je dijete sposobno za rast i napredak
* Roditelji i odgajatelji trebaju igrati aktivnu i vitalnu ulogu u procesu djetetova razvoja
* Roditelji, cijela obitelj, odgajatelji, terapeuti i edukatori trebaju biti uključeni u sveobuhvatni terapijski program.

Istraživanja su pokazala da Floor Time metodologija čini dramatičan učinak u životima djece s teškim komunikacijskim i razvojnim poremećajima. U jednom od novijih istraživanja 200 djece s najtežim i najsloženijim razvojnim poremećajima, preko 50% djece koja su bila intenzivno tretirana prema Floor Timeu, postala su topla, pažljiva i srdačna, aktivni učenici s dobro razvijenim verbalnim vještinama, kreativnom maštom, sposobni za logičko i apstraktno razmišljanje i ugodne odnose s vršnjacima. Mnogi od njih su danas u redovnom školskom programu, a njihovi nastavnici nerijetko nisu ni svijesni njihovih nekadašnjih dijagnoza. Druga djeca, zbog većih neuroloških teškoća, napreduju sporo, ali stabilno. Bez obzira što nisu toliko dramatično napredovala, postala su topla, srdačna, pažljivija i naprednija u jezičnim, kognitivnim i društvenim vještinama.

Detaljne i opširne upute kako raditi prema Floor Timeu s vlastitim djetetom u knjizi "Dijete s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", S. Greenspan i S. Wieder

ŠTO SU SPECIFIČNE TEŠKOĆE U UČENJU?

Disleksija

iz knjige Ines Galić Jušić, "Djeca s teškoćama u učenju", Ostvarenje, 2004.)

Disleksija se opisuje kao trajni poremećaj u pisanom jeziku, u savladavanju čitanja, pisanja, dijelom i računanja, zbog nemogućnosti da se pravilno dekodiraju pisani simboli jezika, da se automatiziraju mentalne akcije koje su temelj tog dekodiranja, čime se bitno narušava preciznost i brzina čitanja te dobro razumijevanje pročitanog. Disleksija ne nastaje zbog načina poučavanja ili intelektualnog deficita. Ona se u djece najčešće dijagnosticira u prvim godinama školovanja, bitno narušava proces stjecanja i pokazivanja znanja u školi i stoga postaje teškoćom u učenju.

Disleksija je specifično kognitivno funkcioniranje djeteta zbog kojega ono ima slabosti u nekim modalitetima primanja i obrade informacija kao što su vizualno-prostorna obrada pisanih simbola i/ili fonološka obrada glasova govora, te njihovo simultano procesuiranje i automatizacija, što su temeljni procesi za ovladavanje čitanja i pisanja. Djeca s disleksijom dobro rezoniraju, kreativna su, imaju sposobnost mijenjanja točke motrišta pri pronalaženju problemskih rješenja. Slabosti i dobro razvijene kognitivne sposobnosti osnova su za značajne diskrepancije - neujednačenosti u testovima inteligencije, one su i razlog zbog kojeg djetetova okolina, ako nije dovoljno informirana o tome, najčešće ne može prepoznati probleme na vrijeme, niti odgovoriti na njih bez pomoći stručnjaka. Ovaj je nesrazmjer također, uzrok što se disleksiju još uvijek u nekim sredinama ne priznaje kao stvarni entitet koji čini teškoću u učenju. Osobitosti djeteta s disleksijom najvidljivije se očituju u temeljnim školskim vještinama, čitanju i pisanju ili računanju, ali i u domeni kratkoročnog pamćenja, brzog imenovanja kao i u tendenciji da teže slijede niz radnji i da imaju tzv. sekvencionalne teškoće zbog kojih pokazuju dezorganiziranost u vremenskim, prostornim ili motoričkim sljedovima s gubljenjem čvrstih orijentira, koji se u pamćenju njihovih sekvenci najčešće koriste. U domeni samoga jezika djeca s disleksijom mogu također pokazivati jače i slabije strane. Fonologija je kao svijest o glasovima jezika i njihovim ostvarenjima u riječima svakako najugroženija. Druge jezične sastavnice poput semantike ili govorne pragmatike mogu biti solidno razvijene, što je važno znati, jer u stjecanju i prezentaciji školskih znanja mogu biti veliki oslonac.

Disleksija je moguća u svim stupnjevima od blažih, umjerenih i težih. Najviše graniči s posebnim jezičnim teškoćama, često kao posljedicu ima poremećaje pažnje, ali ona nikako nije isto što i ADHD nema isti uzrok niti može biti posljedica toga stanja. Može biti znatno umanjena odgovarajućom terapijskom intervencijom kao i individualiziranim pristupom u nastavi. Za razliku od drugih teškoća u učenju, najčešće u povoljnim uvjetima okoline, koji su podržavajućeg i angažiranog tipa, ne umanjuje i ne priječi put uspješnom stjecanju znanja, čak i akademskog stupnja.

Kliknite OVDJE za više informacija o disleksiji i knjizi "Djeca s teškoćama u učenju".

Iz knjige "Djeca s teškoćama u učenju", Ines Galić'Jušić, Ostvarenje, 2004.

Disgrafija

Disgrafija - specifična teškoća u pisanju - je stabilna nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja (prema pravopisnim i gramatičkim načelima materinskog jezika), koja se ispoljava u mnogobrojnim, stabilnim i tipičnim greškama. Teškoće, odnosno greške, nisu povezane s neznanjem pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan stupanj kognitivnog i govornog razvoja, normalno stanje osjetila sluha i vida te redovno školovanje. Postoji nekoliko oblika disgrafije.

Knjiga "Djeca s teškoćama u učenju", Ines Galić'Jušić, Ostvarenje, 2004.

Diskalkulija

Pod diskalkulijom današnji stručnjaci podrazumijevaju skup specifičnih teškoća u učenju matematike i u obavljanju matematičkih radnji. To su takva odstupanja koja stvaraju osobi ozbiljne teškoće u ovladavanju matematikom bez obzira na dovoljni stupanj kognitivnog razvoja, normalno funkcioniranje osjetila te optimalne uvjete redovnoga podučavanja. U djece s diskalkulijom postoji očita disproporcija između mentalne dobi djeteta i tzv. matematičke dobi - matematičke sposobnosti su znatno ispod prosjeka, dok su opće mentalne sposobnosti normalne. U osnovi diskalkulije je izmijenjeni ili usporeni razvoj određeni sustava i specifičnih dijelova mozga koji odgovaraju za matematičke sposobnosti. Djecu s diskalkulijom prepoznajemo po tome što čine mnogo neuobičajenih, odnosno specifičnih grešaka. Postoji nekoliko oblika razvojne diskakulije.

Knjiga "Matematika bez suza: Kako pomoći djetetu s teškoćama u učenju matematike", prema Maheshu Sharmi ur. Ilona Posokhova

Dispraksija

Dispraksija je razvojni poremećaj koordinacije pokreta tijela. Djeca s razvojnom dispraksijom imaju uočljive teškoće u koordinaciji pokreta, koje nisu uzrokovane cerebralnom paralizom, mišićnom distrofijom ili hemiplegijom. Međutim, djetetova motorička "nespretnost" znatno otežava svakodnevni život i školovanje. Dijete ima uočljive teškoće u samostalnom odjevanju i hranjenju, teškoće u izgovoru glasova govora, a kasnije i u crtanju, pisanju, tjelovježbi. Uz to su obično prisutni problemi s koncentracijom pažnje, teškoće u slijeđenju uputa u nizu i planiranju djelovanja, teškoće u orijentaciji i organizaciji tijela u prostoru (dijete često pada, sudaruje se s predmetima ili drugim ljudima) i prekomjerna osjetljivost na senzoričke podražaje (npr. djetetu može smetati promjena osvjetljenja, određene vrste zvukova, buka i dr.). Prema znanstvenim istraživanjima dispraksija je uzrokovana nedovoljnom zrelošću motoričkih dijelova mozga. Motorička informacija znatno duže putuje iz jedne živčane stanice u drugu, a odgovor često nije specificiran - umjesto da dospije u određeni ud, poruka se iz mozga šalje u sva četiri uda - obje noge i ruke. Upravo zbog toga dolazi do teškoća u koordinaciji pokreta. Za razliku od drugih specifičnih teškoća u učenju i razvoju, zbog svoje "nespretnosti", dijete s dispraksijom može proživljavati najveću društvenu izoliranost. Ono je uvijek outsider u grupi vršnjaka i njega zadnjeg biraju za partnera u igri. Zbog svoje usporenosti, nespretnosti i česte nesposobnosti pratiti djecu u njihovim aktivnim motoričkim igrama, dispraktično dijete može iz očaja potražiti izlaz u agresivnosti (npr. može potrgati lijepi crtež drugog djeteta) ili se pak povući i biti bez prijatelja. Dispraksija se učinkovito tretira.

Knjiga "Dijete s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", S. Greenspan i S. Wieder

Pomanjkanje pažnje i hiperaktivnost

Mnoga djeca s sindromima posebnih potreba i sa specifičnim teškoćama u učenju, kao zajednički simptom, imaju teškoće pažnje. Naprimjer, nedovoljna reaktibilnost na podražaje i teškoće u suzdržavanju unutarnjih impulsa mogu učiniti neku djecu preaktivnom i nepažljivom. Slabost motoričkog planiranja i koordiniranja pokreta može učiniti dijete izgubljenim i neorganiziranim. Problemi u auditivnoj i vizualno-prostornoj obradi mogu voditi prema fragmentarnom ponašanju i teškoćama u slijeđenju uputa i pravila. Preosjetljivost na zvuk, vizualne podražaje ili dodir može lako učiniti djecu prekomjerno reaktibilnom, distruktabilnom, preopterećenom i preplavljenom podražajima i informacijama.

Osim takvih nespecifičnih teškoća pažnje postoji samostalni poremećaj deficita pažnje i hiperaktivnosti, poznat pod engleskim nazivom AD/HD (Attention Dificit / Hiperactivity Disorder). Stručnjaci izdvajaju tri podtipa AD/HD: nepažljivi, hiperaktivni/impulzivni i kombinirani. Sindrom deficita pažnje i hiperaktivnosti u svojoj osnovi ima poremećaj moždanog biokemizma uslijed nepravilnog hranjenja mozga u najranijem životnom razdoblju, dok su psihološke teškoće samo vanjska manifestacija simptoma. Prema najnovijim istraživanjima središnji terapijski pristup u slučaju pravog AD/HD-a je terapija pravilnom ishranom putem koje se obnavlja pravilni moždani biokemizam (Marcia Zimmerman, 2000.). Dokazano je da određene vrste hrane (šečer, određene vrste masnoća i umjetni aditivi) pojačavaju simptomatiku AD/HD-a. Statistička istraživanja su utvrdila povećani broj osoba s AD/HD-om u određenim geografskim područjima. Dokazano je da je tlo u tim područjima (i državama) najviše zagađeno nitratima i fosfatima, a ljudska ishrana je veoma nezdrava te puna umjetnih aditiva. Pravilna zdrava ishrana buduće majke i djeteta je najbolja prevencija poremećaja deficita pažnje. Ako dijete već pokazuje simptome nepažljivosti i hiperaktivnosti, veoma je važno ispravno dijagnosticirati stanje, naročito razlikovati pravi AD/HD od uobičajene visoke aktivnosti malog djeteta i od nespecifičnih problema s pažnjom. Neki od kriterija dijagnosticiranja AD/HD -a su pojava prije sedme godine života, prisutnost simptoma tijekom najmanje šest mjeseci i uočljiva razlika u ponašanju i pažnji u odnosu na ostalu djecu iste dobi.

Međutim nisu sve teškoće pažnje ADD ili ADHD, često su specifične, ali sekundarne prirode uvjetovane specifičnom teškoćom u nekom drugom razvojnom području, najčešće u perceptivno-motoričkim vještinama. U svojoj istaknutoj knjizi "Zahtjevna djeca" vodeći dječji psihijatar našega doba Stanley Greenspan u poglavlju "Nepažljivo dijete" opisuje upravo takve slučajeve, a kojih ima mnogo više od pravih slučajeva ADD/ADHD-a. Ovdje pročitajte više o knjizi i dijelove iz poglavlja "Nepažljivo dijete".

Knjiga "Zahtjevna djeca", Stanley Greenspan

OPĆE TEŠKOĆE U UČENJU

Gore opisane teškoće imaju biološku osnovu koja se nalazi unutar djeteta. Međutim nerijetki su slučajevi kada djeca imaju probleme u učenju i ponašanju zbog raznih razloga izvana. Naprimjer, dijete može imati teškoće u početnom školovanju zbog nedovoljne pripremeljenosti za sustavno usvajanje školskog gradiva (školsko usvajanje čitanja, pisanja i matematike zahtijeva djetetovu prethodnu spremnost!). Teškoće mogu nastati i zbog drugih razloga: neadekvatne metode poučavanja koje nisu u skladu s psihologijom dječjeg učenja od konkretnog prema apstraktnom, nekompatibilnost stila učenja i stila podučavanja, nestabilna emocionalna klima u obitelji i dr. Česti razlog nepažljivosti malog djeteta je dosada. Kognitivna i emocialna inteligencija djeteta mogu imati različitu brzinu sazrijevanja, pa tako kognitivno bistro dijete može biti emocionalno nezrelo za školovanje. Učitelji trebaju imati u vidu da predškolarci i prvaši imaju veoma ubrzan moždani metabolizam (njihov mozak sagorijeva glukozu 5 puta brže, nego mozak odrasle osobe), pa djeca u toj dobi često nisu u stanju dugo sijediti u mirnom položaju i dugo zadržavati pažnju na istom objektu. Takva stanja su privremena i prirodna, a nisu patološka.

Ozbiljne prepreke u školovanju stvaraju nedovoljno promišljene metodike i programi podučavanja u početnim razredima. U mnogim slučajevima djeca ne dobijaju dovoljno taktilno-manipulativnih iskustava s trodimenzionalnim didaktičkim materijalima. Često je narušen postepeni stupnjeviti prijelaz od konkretnog prema apstraktnom, od lakšeg prema složenijem, od poznatog prema nepoznatom. U nepovoljnim uvjetima podučavanja (uz nezdravu ishranu i pasivan izvanškolski život) djeca s blagim biološkim odstupanjima imaju ozbiljne teškoće u učenju. Danas je znanstveno dokazano da je mladi mozak veoma osjetljiv na vanjsku stimulaciju. U povoljnim uvjetima prirodnog i obogaćenog okruženja djetetov mozak raste i napreduje (čak i kada ima biološka odstupanja). U nepovoljnim uvjetima (psihološki pritisak, dosadno nestimulativno okruženje bez prilika za aktivno samostalno istraživanje, nezdrava ishrana i/ili neadekvatno poučavanje) čak i najzdraviji mozak prestaje napredovati.

"RIZIČNA DJECA"

(prema poglavlju iz knijge "Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece ", Ilona Posokhova, u izdanju Ostvarenja, rujan 1999.)

Sredinom 60-ih godina XX. stoljeća u znanstvenoj se literaturi pojavio pojam "čimbenik rizika" ("risk factor") koji podrazumijeva različite biološke i socijalne čimbenike iz okoline ili individualne reaktivnosti organizma koje manje ili više podupiru nastanak teškoća u učenju ili poremećaja u govorno-jezičnoj komunikaciji. Drugim riječima, djeca s "čimbenikom rizika" su djeca sklona odstupanju u govorno-jezičnom razvoju ili teškoćama u školovanju, pa zahtijevaju intenzivnu i specifičnu prevenciju. Tako, naprimjer, zaostajanje u razvoju fine psihomotorike i prostorne percepcije, prekomjerna osjetljivost živčanog sustava, rana emocionalna i senzorička deprivacija, odstupanja u govoru u članova obitelji ili u osoba koje svakodnevno skrbe o djetetu, a također djelovanje određenih toksina i drugih štetnih čimbenika na organizam povećavaju rizik nastanka poremećaja u govoru i/ili učenju, pa uključuju takvo dijete u "rizičnu" skupinu. "Rizičnom" smatramo i djecu iz obitelji s izuzetno niskim ekonomsko-socijalnim položajem, jer to automatski podrazumijeva nekvalitetnu i nedovoljnu ishranu i razvojno siromašnu, nepoticajnu okolinu. ... U pravilu, poremećaji u govoru, razvoju i učenju ne nastaju u punom zdravlju. Danas, početkom XXI. stoljeća, zdravlje djece ovisi o cijelom nizu uvjeta, uglavnom ekoloških, koji utječu na imuni, živčani te endokrini sustav. Sve veće zagađenje vode, zraka, tla, genetsko manipuliranje namirnica, osobito žitarica i grahorica tako neophodnih u dječjoj ishrani, povlači za sobom sniženje razine otpornosti organizma na djelovanje štetnih čimbenika. Paralelni rast stresnih psiholoških utjecaja također pogoršava psihičko i fizičko stanje majke i djeteta. U uvjetima koje je tijekom zadnjih desetljeća stvorila zapadna civilizacija, sve se veći broj djece ubraja u kategoriju "rizične" skupine.

Sustav specifičnih preventivnih mjera za dijete s "čimbenikom rizika" procjenjuje se stručno za svaki pojedini slučaj. Roditelji pritom trebaju maksimalno sudjelovati. Život djeteta kod kojega postoji rizik od poremećaja u govorno-jezičnom razvoju ili od specifičnih teškoća u učenju (odnosno, predispozicija) mora biti tako organiziran da svaka aktivnost podržava pravilan razvoj govora i cjelokupne psihe. U većini slučajeva biološki i socijalni rizični čimbenici su isprepleteni.

Obogaćivanje razvoja "rizične" djece

(prema M. Diamond, "Čarobno drveće uma", u izdanju Ostvarenja, travanj 2002.)

Petnaest ili dvadeset godina prije nego što su neurolozi počeli povezivati ponašanje predškolske djece sa specifičnim pojavama u mozgu, psiholozi i edukatori vidjeli su taj isti predmet kroz prizmu inteligencije. Mnogi u području proučavanja razvoja djece bili su uvjereni da djetetova rana iskustva u velikoj mjeri određuju njegov kvocijent inteligencije te, shodno tome, velik dio njegova ponašanja. ... U nekim je krugovima postojalo uvjerenje kako se kvocijent inteligencije stabilizira oko šeste godine, te nastojanja da se podstakne inteligencija moraju početi u predškolskim godinama. Najpoznatiji od tih programa, Head Start, počeo se 1965. godine nuditi predškolskoj djeci ekonomski slabijih obitelji u SAD. On je pružao pomoć u jezičnim i kognitivnim vještinama, kvalitetnoj ishrani, medicinskim i društvenim službama i obuci roditelja. Tri desetljeća kasnije, ovaj je program obuhvatio stotine i tisuće djece i naknadno je istraživanje pokazalo da je Head Start unaprijedio živote mladih ljudi povećavajući njihovo zapošljavanje i smanjujući stopu napuštanja škole i mladenačkog prijestupništva. ... Specijalisti za razvoj djece i socijalni radnici Perry Preschool programa podučavali su rizične predškolarace tijekom dvije godine, po četiri sata svakoga radnog dana. Odnos učenika i učitelja bio je pet prema jedan, a bodovi kvocijenta inteligencije su se penjali. ... Naknadno istraživanje više godina kasnije, pokazalo je da su se osobe koje su u djetinjstvu završile Perry Preschool, dulje školovale, ostajale dulje u braku, zarađivale više novaca, bile manje lišavane slobode te da su manje ovisile o pomoći društvenih agencija, nego susjedi njihovih godina koji nisu pohađali eksperimentalnu predškolu. Predškolsko obogaćivanje može ili ne mora trajno izmijeniti to što mjerimo kao kvocijent inteligencije. Ipak, ono očito mijenja živote. Ponekad su potrebne godine da se rezultati vide, a ponekad su dramatično vidljivi i trenutni. Nedugo nakon što su dječji specijalisti pokrenuli Head Start i Perryjev predškolski program, grupa na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, pokrenula je tzv. "Abecedni projekt" koji je podučavao rizične predškolarce i početne osnovce temeljnim akademskim i društvenim vještinama putem "igara učenja". To su aktivnosti ispunjene razonodama pri razvijanju vještina koje zahtijevaju aktivno sudjelovanje djeteta. Svaka "igra učenja" ima svoju svrhu. Naprimjer, igra s krumpirom koja se igra s dva mala krumpira, poučava simbole i ideje za "jedan" i "dva". Igra koja se igra s poklopcima i kockama daje djetetu iskustvo razvrstavanja stvari po boji i imenovanja boja. Deseci drugih igara pomažu djeci naučiti da donose odluke, rabe gramatiku, surađuju, dijele svoje stvari s drugima, suosjećaju itd. Nakon gotovo trideset godina osmišljavanja programa obogaćivanja za djecu jedan od autora "Abecednog projekta", Ramey izlučio je "bitne svakodnevne čimbenike" za popravljanje svakodnevnoga života malog djeteta: odrasli trebaju ohrabrivati djecu na istraživanje, pokazati im osnovne vještine, hvaliti njihova postignuća, pomagati im da vježbaju i proširuju svoje vještine, štititi ih od negodovanja, zadirkivanja ili kažnjavanja i okružiti ih s "bogatom i prijemljivom jezičnom sredinom." Znanstvena istraživanja dokazuju da "igre učenja" i "bitni svakodnevni čimbenici" mogu postići deveterostruko smanjenje blagog zaostajanja u psihičkom razvoju među rizičnom djecom.

LIJEKOVI U TERAPIJI TEŠKOĆA U RAZVOJU I UČENJU

(prema poglavlju iz knijge "Dijete s posebnim potrebama ", Stanley Greenspan, u izdanju Ostvarenja, ožujak, 2003.)

Godinama se smatralo da lijekovi igraju ulogu za neku djecu s posebnim potrebama. Prije nego se razmatra mogućnost uzimanja lijekova, preporučujemo provođenje kompletne evaluacije i ispitivanja, uključujući stvaranje profila koji uzima u obzir djetetove individualne razlike i razvoj. Potrebno je sastaviti interventni program koji kombinira rad kod kuće, specifične terapijske i edukativne komponente.

Nakon razumnog vremenskog razdoblja, često najmanje nakon 6 do 8 mjeseci, potrebno je razmotriti krivulju djetetove uspješnosti s naglaskom na određene vrste teškoća koje ometaju optimalno učenje. U tom kontekstu, moguće je razmotriti mogućnost uzimanja lijekova. Naprimjer, ako je dijete, koje radi na problemima auditivne obrade i motoričkog planiranja, još uvijek krajnje rasijano, hoće li mu lijekovi pomoći u usredotočavanju i usmjeravanju pažnje? Ili, kako postupiti s djetetom kojega je moguće namamiti u odnose i smiriti kada je uzrujano ili preopterećeno, a koje ipak, unatoč naporima roditelja u iskušavanju brojnih strategija da mu pomognu razviti efikasnije načine snalaženja u stresnim situacijama i samosmirivanja, još uvijek proživljava ekstremne promjene raspoloženja i nije u stanju regulirati i kontrolirati ponašanje?

Čak i u takvim slučajevima, često je od koristi, prije iskušavanja biomedicinskih intervencija, proučiti djetetov prehrambeni status. Pri razmatranju mogućnosti uzimanja lijekova presudno je važno potražiti savjet liječnika (dječjeg psihijatra, pedijatra koji se bavi razvojem i ponašanjem, ili dječjeg neurologa) koji ima iskustva sa stanjem i dobnom skupinom djeteta. Također je presudno važno da roditelji budu svjesni što stavljaju na kocku. Neki od lijekova za djecu s posebnim potrebama uključuju stimulativne preparate Ritalin i Dexedrin, koji potiču usredotočavanje pažnje. Antidepresivni lijekovi, osobito oni koji utječu na razinu serotonina, kao što su Prozac, Paxil i Zoloft, mogu pomoći u smanjivanju repetetivnih i kompulzivnih ponašanja te tjeskobe i, prema nekim izvještajima, potiču auditivnu obradu i razvoj jezika. Lijekovi poput klonidina primjenjuju se za smanjivanje hipersenzitivnosti, reaktibilnosti i tjeskobe. Antikonvulzivi i steroidi se primjenjuju za djecu s određenim promjenama moždanih valova (EEG). Većina trankvilizatora, poput Mellarila i Risperidona, primjenjuje se za duboke poremećaje u ponašanju ili poremećaje u razmišljanju. Svi ti lijekovi imaju ozbiljne nuzefekte i mogu ugroziti, ali i potaknuti, kognitivno, emocionalno i društveno funkcioniranje. Zato je vrlo važno imati profil različitih djetetovih sposobnosti od početnog razdoblja opservacije u vrtiću, školi, doma i drugim okolnostima, tako da je moguće ispitati kako lijek utječe u različitim područjima funkcioniranja u različitim okolnostima. Naprimjer, na neku djecu Ritalin ili Dexedrin utječu isključivo blagotvorno, ali u drugih dolazi do poboljšanja pažnje u školi (oduševljeni osvrti od učitelja), ali i do smanjivanja emocionalnog raspona, profinjenosti, spontanosti, fleksibilnosti i interaktivnih sposobnosti i, zato, do slabljenja sposobnosti za usvajanje naprednih kognitivnih vještina i apstraktnih vidova razmišljanja. Neka djeca, pak, postaju razdražljiva i imaju problema sa spavanjem. Slično tome, mnoga djeca koja su uzimala Prozac, koji postaje sve popularniji, postala su razdražljiva, impulzivna ili neobuzdana, ali su istodobno imala poboljšanje jezičnih sposobnosti i sposobnosti za usmjeravanje i usredotočavanje pažnje. Neki su liječnici izvijestili o blagotvornim utjecajima antikonvulzivnih lijekova, kao što su Depakot i Tegretol, osobito kada su rezultati djetetova EEG-a abnormalni. Sasvim nedavno, djeca s određenim kliničkim sindromom, poznatim pod nazivom Landau-Kleffner, uzimala su steroide, kao što je Prednison. Pri tom sindromu do 18 mjeseci života prisutni su određene jezične vještine, nakon čega se gube, a ima i blagih promjena u moždanim valovima koje se otkrivaju 24-satnim EEG-om. Međutim, blagotvorna reakcija na steroide nije potpuno ograničena na skupinu djece s tim poremećajem. Utvrđene su također blagotvorne reakcije i u neke djece koja nemaju EEG abnormalnosti. Povećava se također i primjena većine trankvilizatora, poput Risperidona. Neka djeca od tih lijekova gube osjećaj za sebe (to se ponekad zove depersonalizacija) i imaju manji raspon i manju suptilnost emocionalnih izražavanja i kreativnosti, a u neke se djece povećava fragmentiranost u razmišljanju.

Primjena lijekova za djecu s posebnim potrebama često poprima mučne oblike. Ponekad se čini da prvi lijek pomaže, ali stvara neželjeni nuzefekt, kao što je uznemirenost ili prekomjerno uzbuđenje. U nekim slučajevima, umjesto da se smanji doza ili promijeni vrsta lijeka, djetetu se dodaje drugi lijek za smanjivanje tjeskobe ili uznemirenosti. Ako postaje pretjerano depresivno, daju mu treći lijek. Vidjeli smo mnoštvo djece koja su uzimala tri ili više lijekova. U nekoliko slučajeva, postupno uklanjanje lijekova rezultiralo je znatno boljim funkcioniranjem. Pokazalo se da je svaki od preparata pogoršavao negativne efekte ostalih: prvi lijek izazvao je uznemirenost, drugi u pokušaju smanjivanja uznemirenosti izazvao je smanjenje kognitivnih sposobnosti, a treći je doveo do fragmentiranosti u razmišljanju. Upravo zbog toga što mnoštvo lijekova ponekad mogu izazvati pomutnju i stvoriti mnoštvo raznih nuzefekata koji zamračuju djetetove sposobnosti, važno je da se izboru lijeka pristupa oprezno. Ako je moguće, najbolje je propisati samo jedan lijek u jednom razdoblju. Ako se dodaje drugi lijek, trebamo ga dodavati oprezno, i potrebno je promatrati dijete u svim područjima funkcioniranja te se tako uvjeriti da ima bitnih postignuća bez značajnih loših posljedica. Funkcionalna područja koja se, pri procjenjivanju efikasnosti lijeka, često ne promatraju dovoljno su suptilnija područja, poput kvalitete djetetove intimnosti, suptilnosti emocionalne izražajnosti, brzine kojom obrađuje emocionalne znakove, a također i kreativnost ili sposobnosti za simbolizaciju u igri pretvaranja, smisao za humor te raspon i izbor riječi. Valja promatrati te suptilne sposobnosti jednako kao i djetetovu pažnju, sposobnost za kontroliranje agresije, depresiju ili uznemirenost koje su česte mete lijekova. Pri odlučivanju o uzimanju lijeka, važno je imati na umu djetetovu osjetljivost na odnose u obitelji, školi, s prijateljima i širom okolinom. Osjećaji straha i srdžbe, preopterećenje bukom, nepredvidljivost, nesigurnost, osamljenost, nedovoljna strukturiranost ili pretjerano kontroliranje mogu izazvati ekstremne emocionalne reakcije s kojima je najlakše izići na kraj putem obrade obrazaca koji uzrokuju problem. Važno je uzeti u obzir djetetovo emotivno okruženje u odnosu na njegovu jedinstvenu osjetljivost i profil. Moguće je doći u iskušenje primijeniti lijek kako bi mu se pomoglo da se prilagodi obiteljskoj situaciji ili načinu podučavanja ili okolini koja mu možda ne odgovara, umjesto da se pokuša promijeniti okolnosti. Ipak lijekovi nisu toliko selektivni koliko bismo to željeli: osim na ciljane simptome, lijekovi utječu na više toga. U svrhu mobiliziranja djetetova razvoja, najbolje je pokušati optimizirati njegove odnose i okolinu. Ovi komentari u vezi lijekova nisu namijenjeni potpunom razmatranju teme, nego naglašavanju nekih smjernica za njihovu primjenu. Roditelji se moraju upoznati sa svakim lijekom čija se primjena razmatra i - osim razgovora s djetetovim liječnikom - trebaju pročitati literaturu o nuzefektima i rizicima, jednako kao i potencijalnim prednostima. Roditelji moraju biti odlučujući u procjenjivanju prednosti i rizika.

_________________




[Vrh] Go down
Korisnički profil
ninana
Moderator
Moderator


Female
Broj postova: 10262
Age: 29
Lokacija: Tuzla
Registration date: 04.06.2009

PostajNaslov: Re: "POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"   sri oľu 10, 2010 12:35 pm

Izvor: http://ostvarenje.crolink.net/pomoc.htm

_________________




[Vrh] Go down
Korisnički profil
 

"POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

 Similar topics

-
» "POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"
» Kako je Isus mogao "na sebe preuzeti sve grijehe svijeta"
» "Pomozite maloj djevojčici koja boluje"-Prevara ili stvarnost
» Jednokratne pomoći
» dječji doplatak za dijete s teškoćama u razvoju

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 ::  :: -